- Piše: Milutin Mićović
Srbine, moraš prvo biti da bi bio Srbin. Misliš da se Srbin može biti i bez bića? Tu su se mnogi prevarili. I šlepali se nekako uz onoga ko je bio i ostao Srbin. Ali nema ništa od šlepanja. Ako ćeš na put, moraš imati svoj korak, ili svoj točak. Mnogi su htjeli prije da budu Srbi, nego da budu. Pa ne ide, vidjeli ste to pozorište. Krene, pa sve naopako okrene. Komplikovano je biti Srbin, ako se to ne može prosto. Tako prosto – ima te ili nema. Ima te ili te nema, kad se odgovara na važna pitanja života. Biti ili ne biti, bilo je prvo pitanje Srbina od Kosova do današnjeg dana.
Srbe u Crnoj Gori uhvatilo je teško preispitivanje, i još teža zbunjenost. Vidi se - Srbin se ne može biti po programu, po partijskom oduševljenju, ili po zadatku. Ne mogu se stavljati tuđe medalje na svoja prsa. Najviša degradacija Srbina i čovjeka je kad vidimo - na riječi mitski Srbin, a iznutra manipulant. A to nije rijetka pojava među nama Srbima.
Mišljenje da je stranačke Srbe u Crnoj Gori upropastio Milo Đukanović ima dosta razloga. Jer ih je kao Srbin, koji je na vrijeme odustao od toga i da bude - dobro poznavao. Vidio je, kao pragmatičan, i dovoljno inteligentan čovjek da ti Srbi mogu biti Srbi samo na priči, a na djelu nikako. Sam Đukanović, kao ćirilični komunistoid, i tipičan Balkanac, na početku je zagazio u Srpstvo, ali vidio je da to ne može nikako politički izdržati, i vratio se s tog puta, zadovoljan što je nekako izvukao glavu, kojoj je odmah izdiktirao drugačije misli. Prvo da se odrekne prirodnog identiteta, a da stvori politički, koji će kasnije da dokrajči prirodni identitet. U tom noćnom preokretu, doista ima nešto monstruozno, ali – „cilj opravdava sredstva“. Kao izrazitom vlastoljupcu – to mu nije bilo teško. Šta je majčino mlijeko pri vlasti, koja izobilno toči i – med i mlijeko? Đukanoviću, istina, nije bilo teško da pristane na takav unutrašnji obrt, s obzirom na njegov hibridni identitetski odgoj – Crnogorac srpskog porijekla, komunista-Jugosloven. Identitetski neukorijenjen, a bezmjerno vlastoljubiv i slavoljubiv, lako je pristao na sa strane izdiktiran program, koji će Crnoj Gori razoriti prirodni (narodni) identitet, i podijeliti ga, da u toj podjeli jedni drugima vade oči. Da bi ta priča uspjela na terenu, obučena je u „novi (i starovjekovni) crnogorski suverenitet“, koji je nosila ideologizovana masa urlajući „viva Montenegro, eviva Montenegro...“ i dodajući „hiljadu godina crnogorske države'', skačući jedno preko drugoga -sve u tri lika.
S druge strane, srpski partijski lideri (poslije Kilibarde), na riječi, ostali su u svom prirodnom identitetu (pozivajući se uvijek glasno na Kosovo i Miloša), ali s nedovoljno ličnog kapaciteta, i s nedovoljno spremnosti da izdrže tu priču. Učešće u vlasti koju Đukanović uglavnom projektuje i oblikuje, prema nalozima viših (stranih) instanci, bilo im je preče. Čvrsto ideologizovani ideološki novocrnogorski program podrazumijeva razaranje srpskog kulturnog nasleđa, da crnogorski Srbi, imaju samo izbor - ili će biti u vlasti, ili će biti Srbi? Zato su našli neko, nalik solomonskom rješenju, da deklerativno budu Srbi, i da stvarno budu šraf u državnom aparatu koji melje srpsko (i pravo crnogorsko) kulturno i duhovno nasleđe.
Đukanoviću, odličnom tehnologu vlasti, koji u njeno ime, nemilosrdno razara jedan narod na dvije polovine (dva jezika, dvije istorije, dvije crkve...), odgovara takva uloga crnogorskih Srba u vlasti. „Siti se ispričajte, ali vi mojoj diktaturi, koja se ostvaruje i preko vaših leđa, dajete demokratski izgled. Vi ste moji pomoćnici, izmislio bih vas, da vas nema. Znam (kao što i vi znate), da ne možete da budete to što pričate, ali zato vaša priča pomaže da moja diktatura izgleda kao da je demokratija. Suočio sam se s tim koliko je teško biti to što pričate, i na vrijeme promijenio priču, da se ne bi lagali. Sad sam ja u priči koja se ostvaruje, i što obećam, to i učinim, a vi ste u priči koja se ne ostvaruje, a u vaša obećanja ne vjeruju ni oni u čije ime pričate“.
Dotle smo došli, braćo Srbi i Crnogorci, ali još nije sve završeno. Posla ima do motike.
(Autor je književnik)